Po prvi puta u povijesti našeg kluba, zaputili smo se s prvom ekipom u daleki Japan. Meka i Medina našeg sporta je oduvijek velika želja za posjetiti najvjerojatnije svih judaša igdje. Vrlo uzbuđeni krenuli smo u najveći ovogodišnji pothvat, a otprilike 20 sati putovanja do tamo nam nije nimalo umanjilo ushićenost. Prvi šok nakon slijetanja je bilo sparno, vlažno i vruće vrijeme zbog kojeg smo pomalo bili malaksali. Oduševljeni dočekom i smještajem (cure malo više, dečki malo manje zbog spavanja na tradicionalnom japanskom tatamiju) krenuli smo na prvi trening. Dečki treniraju odvojeno od cura i imaju puno veći dojo i to iz vrlo logičnog razloga što ih je tri puta više od cura. Prelijepi dojo s vibrirajućim tatamijem je prvo što nam je zapelo za oko, na sredini japanska zastava i zastava njihovog fakulteta, a sa strane tri stolice koje su predviđene za njihove trener iliti sensei-ije (nisam sigurna kako se piše množina). Vrlo velika disciplina i vrlo ozbiljan i pun poštovanja običaj pozdravljanja je nešto što se jako razlikuje od europskog načina pozdravljanja na treningu. Za mene inspirirajuće i motivirajuće za moje buduće treninge u Hrvatskoj. Japanski judo je iz onog što sam ja zaključila grub, pravovremen i uz minimum snage dosta efikasan (tko bi rekao da je u skladu s osnovnim principima juda koje učimo), odlikuju ga tranzicija u ne wazu u milisekundi, elegantni pokreti u uchi komiju, mekoća u primanju garda. Jednostavnost u izvođenju bacanja i velika pojednostavljenost u metodici po grupacijama bacanja, a najviše kod kuzushija. Kada pričam o jednostavnosti to ne znači da je nama jednostavno to usvojiti i primijeniti jer je to nešto što se godinama kod njih uči i to od malih nogu. Japanci imaju judo kao predmet tjelesnog odgoja u osnovnoj i srednjoj školi, na fakultetu više ne uče tehnike, nego rade samo borbe. Veliki kulturološki šok za nas, od hrane, pića i velike mase ljudi. Veliki šok za našu prvu ekipu na treningu, vrlo grubi na tatamiju – jako simpatični poslije treninga. Japanci su vrlo hladni na početku, međutim kada probiješ jezičnu barijeru i zbližiš se s njima, jako su gostoljubivi i otvoreni.
Neću otkrivati dalje doživljaje sa samih treninga, prva ekipa će sigurno puno toga primjenjivati dalje u svojim borbama, a ja ću na svojim treninzima otkrivati malo po malo detalje, tako da vam ne preostaje ništa nego da ste na svakom treningu 🙂
I da, posjetili smo Kodokan, osjetili čari treninga tamo i napokon doživjeli ono što nas je naš sensei oduvijek učio.
Trenerica Željka